Posjete turista Krapini datiraju od prošlog stoljeća, po završetku izgradnje željezničke pruge kada su subotom i nedjeljom Zagrepčani odlazili na izlete u Zagorje. Ujedno Krapina je bila i posljednja stanica na putu za Sloveniju te su iz Rogaške Slatine i iz Krapinskih Toplica izletnici dolazili fijakerima i kolima na “cug” za Zagreb.
Od 1903. godine središte turizma u Krapini postaje Kneippovo lječilište. Zabilježeno je da je u njemu 1905. godine liječeno 200 pacijenata, a iz godine u godinu broj je rastao, da bi 1911. dosegao brojku od 630 pacijenata.
Malih gostionica bilo je po cijelom gradu, a svaka malo bolja kuća imala je prenoćište za prihvat gostiju. Svaki je posjetitelj mogao u ovim gostionicama jesti pravu domaću hranu. Posvuda je bilo veselo, a održavane su i razne priredbe koje su organizirale domaće amaterske družine.
Tijekom I. svjetskog rata sve je zamrlo, a nešto bolja situacija bila je u razdoblju između dva rata. Turizam ponovo posve zamire tijekom II. svjetskog rata.
Razlog dolaska brojnih turista u Krapinu već početkom ovog stoljeća nije samo Kneippovo lječilište – čuvene “Mrzlice” kako su ih tada zvali, već i činjenica da je u Krapini 1895. došlo do otkrića krapinskog pračovjeka. Ovo značajno otkriće dogodilo se baš u vrijeme kada se u znanstvenom svijetu vodila žestoka polemika o tome da li je fosilni čovjek uopće postojao. Otkriće u Krapini s nepobitnim dokazima o postojanju fosilnog čovjeka, jedan je od najznačajnijih priloga ondašnjoj znanosti. U pećini na Hušnjakovom pronađeni su ostaci raznih kositiju četrdesetak individua, a kosti pripadaju uglavnom praljudima neandertalskog tipa.
Vratimo se u prošlost u daleku 1906. godinu kada je ovdje, kako to stoji u priopćenju sa sastanka Antropološkog društva u Beču održan skup antropologa. Točnije, skup je održan u Zagrebu 23. i 24. svibnja, a tom su prigodom sudionici skupa obišli muzej u Zagrebu i pod vodstvom bečkog anatoma i anitropologa profesora Karla Toldta posjetili nalazište Hušnjakovo. Profesor Gorjanović je iscrpno govorio o nalazima u Krapini i o samom nalazištu. Domaćin u Krapini bio je legendarni krapinski gradonačelnik Vilibaldo Sluga.
Drugi značajni skup također vezan uz posjet Krapini i nalazištu Hušnjakovo održan je u Zagrebu 1925. godine u organizaciji Hrvatskog prirodoslovnog društva, a povodom 70. obljetnice života i 50. obljetnice rada akademika Dragutina Gorjanovića. O rezultatima toga skupa najbolje nam govori svečano izdanje Spomenice u kojoj su objavljeni poznati referati naših i inozemnih stručnjaka.
Naravno posjet ovih uvaženih stručnjaka Krapini bio je nešto izuzetno – trebalo je to dostojno proslaviti i primiti goste onako “po krapinski”.
Glede ovih skupova potrebno je iznijeti neke pojedinosti koje ne spadaju u naučne istine već one obične koje prate sve skupove ljudi, bilo kad se održavaju male jednostavne svečanosti ili veliki znanstveni skupovi. Pojedinosti o onom jednostavnom ljudskom kad svatko želi čuti neku šal, zabaviti se, opustiti i ugodno osjećati. Priča se još i danas u Krapini da je gradonačelnik Vilibaldo Sluga bio pravi “meštar” za zabave i organiziranje različitih prigodnih manifestacija. Zbog tog nije čudo da je uložio sav trud i umijeće da organizira veliku svečanost i dočeka učenjake iz velikog svijeta. Tim više što je i sam, organizacijski doprinjeo otkriću krapinskog pračovjeka. Ponosan na Gorjanovića koji mu je bio veliki prijatelj, želio je da Krapina dostojno dočeka sudionike prvog znanstvenog skupa 1904. godine. Cijela je Krapina za tu prigodu bila svečano okićena, svi su htjeli vidjeti čuvene učenjake kojih je bilo, kako su to onda rekli, “od svakud” – iz cijelog svijeta. Svečani ručak, kojega je u njihovu čast organizirao gradonačelnik, bio je zaista svečan i bogat, jer se o njemu još i danas govori. Priča se da je Vilibaldo Sluga izveo pošalicu zbog koje su se u prvi mah svi prisutni uvrijediii na domaćina, ali dobra hrana i piće doprinijeli su da se ‘”uvreda” brzo zaboravi i prihvati kao šala. Riječ je o sljedećem: u Krapini je poznat mali peharček koji se izrađivao u Tvornici glinenih peći, vlasništvo obitelji Low, a nazivali su ga “Bilikum Čeha, Leha i Meha”. To su veoma zanimljivi, međusobno povezani “peharčeki” iz kojih je morao popiti svatko tko je došao u Krapinu, a to baš i nije bilo lako. “Ne znaš piti i naći pravu stranu! Sav se zaliješ!” smijali su se naznalicama purgeri.
Gradonačelnik, u želji da zabavi goste, počastio ih je pri dolasku pićem iz “bilikuma” i naravno, svi su se polili vinom i zaprljali svoje bijele uštirkane košulje. Nastalo je opće negodovanje, a užas na licima ozbiljnih učenjaka govorio je prisutnima da je sve propalo, da učenjaci zamjeraju domaćinu koji ih je dočekao tako kićenim riječima i ugostio, a onda učinio smiješnima. Veseli i nasmijani gradonačelnik sve je to predvidio pa su njegovi ljudi, odjeveni u slikovite uniforme, unijeli čiste nove košulje. Ubrzo je nezadovoljstvo preraslo u veselje, ali zgoda je ostala u sjećanju onih koji su prisustvovali gozbi. Od tada postoji uzrečica koje se i danas rado prisjećaju u Krapini: “Za vrijeme Vilibalda Sluge Krapina i naši stari živjeli su kao u opereti!”