Župna crkva sv. Nikole
Krapinska župa najstarija je od svih župa zagorskog arhiđakona. Pretpostavlja se da je već 1193. godine kada je pečujski biskup Kalan zapovijedio da se zagrebačkom biskupu Dominiku i njegovim nasljednicima daje desetina od svih dohodaka što ih je do tada u Krapini ubirao hrvatski herceg, Krapina bila župa. Župna crkva sv. Nikole prvi se puta spominje u listini zagrebačkog biskupa Augustina Kažotića od 6. srpnja 1311. godine (i dalje 1334., 1501. i 1574.). Ne zna se točno kada je stara župna crkva gotskog sloga podignuta jer je, na žalost, porušena, a na njenom mjestu je od 1901-1903. sagrađena nova župna crkva, unutar koje je od stare preostao samo mali dio: gotički presvođena sakristija ispod tornja. Na ulazu u sakristiju ostao je kasnogotički dovratnik sa zaravljenim lukom. Jedan od zaglavnih kamenova ima natpis „Ich Jorg Crewcz“ i smatra se da je to ime graditelja. Od inventara stare crkve danas je sačuvano niz umjetnički vrijednih zlatarskih predmeta iz vremena od XVII do XIX stoljeća: križ, kasnogotički, ranobarokni, barokni, rokoko kaleži, te barokni elikvijari, ciborij i kadionica. U današnjoj crkvi koju je po uzoru na staru gotičku crkvu projektirao arhitekt Josip Vancaš naročito su vrijedne orgulje, djelo vrsnog orguljara F. Heferera (1903. god.). Oko župne crkve bilo je groblje. U to crkvi počinje i završava život Krapinčana: obredi krštenja, vjenčanja, mladonisničkih slavlja, misa zadušnica itd.
Crkva sv. Katarine i Franjevački samostan
Crkva sv. Katarine i Franjevački samostan zauzimaju vidno mjesto u urbanom prostoru Krapine. Isto tako vidna je i djelatnost franjevaca u Krapini od 17. travnja 1641., kada je samostan utemeljen zaslugom Ane Marije Keglević – Erdödy i njenog brata Franje Keglevića. Na mjestu gdje se danas nalazi Crkva sv. Katarine i Franjevački samostan nekad je postojala samo kapela sv. Katarine (koja se spominje 1547. godine) i ubožnica za siromašne župljane. Nova crkva je izgrađena i posvećena 24. srpnja 1657. godine. Uz nju je izgrađen i franjevački samostan.
Tijek vremena obrušavao je i crkvu i samostan, ali oni su uvijek povono podizani i obnavljani ustajnošću vjernika i fratara. Osnovna karakeristika franjevačkog načina života je jednostavnost što je vidljivo u njihovu vanjskom i duhovnom životu. I u samom načinu gradnje crkve i samostana vidljiva je jednostavnost, koja kao vrijednosti sklop dosiže do monumenta (Premrl). Stilski, gradnja krapinskog samosana pripada razdoblju ranog baroka u našim krajevima, jednom prijelaznom stilskom razdoblju (prijelaz gotika – renesansa – barok), dok unutrašnjost crkve sadrži ranobarokne, ali i kasnobarokne oltare. Život franjevaca ostavio je neizbrisiv trag u povijesti i današnjem životu Krapine.
Osim duhovne djelatnosti važna djelatnost franjevaca bila je ljekarništvo i njegovanje bolesnika. Franjevci nisu bili darivani samo od pučana, darivali su ih i zagorski plemići o čemu svjedoči vrijedni crkveni inventar. U samostanu postoji rijetka zbirka sakralne umjetnosti i knjižnica utemeljena 1650. godine, bogata rijetkim knjigama od kojih su najznačajnije tri inkulabule: prva je „Biblia“ tiskana u Baselu 1498. godine, druga inkunabula je djelo „De exemplis et similituninibus rerum“ Ivana de Sancto Geminiano tiskana u Veneciji 1499. godine a treća inkunabula je u malo primjeraka sačuvano djelo sv. Tome Akvinskog „Quaestiones de duodecim quodlibet“ tiskano u Ulmu 1475. godine. Iz inkunabule u knjižnici je sačuvano i mnoštvo drugih vjerskih knjiga.
Franjevci su ostali trajni izvor duhovnog rada u proteklih 350 godina. Nezaobilazna ličnost ovog samostana i o. Dominik Antolković koji je otkrio nalazište Krapinskog pračovjeka, i na njega upozorio prof. Gorjanović Krambergera. Potkraj 17. i u 18. stoljeću u franjevačkom samostanu djeluje provincijski studij filozofije, moralne teologije, govorništva i novicijat, a koji je utjecao na preporodno razdoblje u Krapini i na samog Ljudevita Gaja.
Svojim pastoralnim, socijalnim i prosvjetno-kulturnim radom franjevci su zadužili Krapinu stoljećima je usmjeravajući ka onome što danas jest.
Franjevački samostan i crkva sv. Katarine i danas predstavlja utočište i odmor za dušu. I prije nego uđemo u crkvu smiruju nas visoki borovi među kojima se nalazi pil Bogorodice iz 18. st. Na dan sv. Antuna Opata, zaštitnika polja i stoke, vjernici donose darove: jaja, kobasice, žito, sir, mlijeko. Na sv. Tri kralja odnose kući blagoslovljenu vodu, a na Svijećnicu svijeću u slučaju smrtnog časa; 13. listopada djeca urešena ljiljanima i ružama dolaze na blagoslov sv. Antunu Padovanskom; 25. studenog slavi se sv. Katarina.
Unatrag nekoliko godina u Crkvi sv. Katarine održavaju se koncerti poznatih pjevača i glazbenika koji svoje umjetničke potrebe iskazuju sakralnom glazbom što predstavlja novi doživljaj u ponudi kulturnih sadržaja ove sredine.
Crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškom vrhu
Najpoznatija
krapinska crkva je crkva Majke Božje Jeruzalemske na Trškom Vrhu. Građena od 1750-1761. godine predstavlja jednu od
najljepših baroknih crkava u ovom dijelu Hrvatske. Iako barok kao stilsko razdoblje umjetnički označava vrhunac feudalizma, crkvu Majke Božje Jeruzalemske izgradili su pobožni građani i seljaci kao svoju zavjetnu crkvu. Crkva je sagrađena kako bi u nju bio smješten čudotvorni Marijin kip, donešen iz Jeruzalema. I prije nego je crkva napravljena, kip Majke Božje pomogao je mnogim ljudima u njihovim teškoćama, pa su ga ljudi smatrali čudotvornim. Otud i njihova velika vjera, molitve i zahvalnost, te ustrajnost u izgradnji crkve. Od 1761. godine kada je crkva 13. kolovoza posvećena do danas, ona je mjesto okupljanja vjernika hodočasnika – zavjetno mjesto.
Sama crkva nadahnjuje svojim mirom i ljepotom svoje unutrašnjosti: bogato izrađenim oltarima iz zagrebačke radionice Antona Merzia, umjetničkim slikama Antona Lerchingera iz Rogateca, te rijetkim orguljama majstora Antona Römera iz Graza. Uokolo crkve nalazi se cinktura građena u obliku osmerokuta, a u svakom je kutu podignuta mala kula za kapelicu. To su redom kapele: Kapela Lurdske Gospe, Kapela sv. Emerika, Kapela sv. Izidora seljaka, Kapela sv. Ivana i Pavla mučenika. Uz cinkturu je kapela Uskrsnuća Isusova kao završetak černaest postaja križnog puta.
Godine 1898. krapinski župnik Stjepan Vukovinski dao je obnoviti cinkturu. Zidovi cinkture i prije su bili oslikani slikama čudotvornih djela Majke Božje Jeruzalemske. Stare slike tada je obnovio slikar Lovro Sirnik iz Trškog Vrha.
Cinktura je mjesto ophoda, mjesto individualnih molitvi i priprema za duhovno izvršenje zavjeta, a Marija pomaže svima koji se u nju ufaju.
Crkva Majke Božje Jeruzalemske uz Trsat i Mariju Bistricu najveće je hrvatsko proštenište. Svake godine održavaju se tijekom ljeta proštenja koja započinju u svibnju – lipnju, a završavaju u listopadu.
- Duhovno proštenje: svibanj ili lipanj
- Blagoslov automobila: lipanj
- Margaretsko proštenje: srpanj
- Proštenje o Božjem licu: početak kolovoza
- Bartolovsko proštenje: koncem kolovoza
- Malomašno proštenje: rujan
- Zahvalno proštenje: zadnja nedjelja u listopadu
Muzej oldtimera Presečki
Muzej oldtimera Presečki ostvarenje je nekadašnjeg sna njegova idejnog tvorca – Antuna Presečkog, strastvenog zaljubljenika u starodobna vozila. Otvaranjem muzeja dosanjan je dječački san koji je usnuo omamljen benzinskim parama motocikla koji danas predstavlja izložak s posebnim mjestom u muzeju. Više od 25 godina predanog sakupljanja i restauracije starodobnih vozila sažeto je i prezentirano javnosti na 1100 m2 izložbenog prostora gdje posjetitelji mogu uroniti u povijest automobilističke i motociklističke kulture. Muzej je istodobno spoj entuzijazma i profesionalno odrađene poslovne nadogradnje – kao rezultat toga nastao je jedinstveni objekt specijaliziran za automobilsko nasljeđe i prezentaciju povijesti automobilizma i motociklizma.
Tu je smješteno preko dvadeset automobila i više od šezdeset motocikala. Najznačajnije izloške predstavljaju automobili iz 50-ih, 60-ih i 70-ih godina 20. stoljeća, a također i ljubitelji motocikala neće ostati prikraćeni. U muzeju svoje su mjesto našli i autobusi, bicikli ali i drugi artefakti poput starih fotografija, časopisa, knjiga, plakata i uređaja koji nam dočaravaju svijet oldtimera. Posjetitelji mogu uživati u tematskim izložbama fotografija, radionicama, projekcijama filmova kao i drugim prezentacijama kojima se promovira automobilistička i motociklistička kultura . Cilj je ovog muzeja profilirati se kao moderna muzejska institucija, prepoznata kako lokalno tako i van granica Hrvatske, koja najširu javnost upoznaje s poviješću ovog važnog aspekta tehničke kulture.
Dr. Ljudevit Gaj
„Zatereš li narodu jezik, zatro si narod.“ (Fran Kurelac)
Samosvojnost svakog ljudskog bića potvrđuje se govorom. Zajedništvo u duhu jednog naroda iskazuje se jezikom. Utemeljiti, oblikovati i uspostaviti jezik naroda prometejsko je djelo. Doktor Ljudevit Gaj utemeljio je, osvijestio i oslobodio hrvatski jezik prije 150 godina. Do onda književni jezik Hrvata bio je latinski, njemački, madžarski ili dijalektalni za pojedina područja. Samo neposredno Ilirski pokret je otpor madžarizaciji, a šire Ilirski pokret je borba za uspostavu Hrvatske kao nacije, na temeljima europskih građanskih i prosvjetiteljskih ideja. Građanstvo teži uspostavljanju nacionalnih država, veličanju nacionalnih kultura, ali i poštivanju samosvojnosti pojedinaca. Prosvjetiteljski, a uz to i romantičarski duh koji su nosili Ilirci ispunjavao ih je velebnom duhovnom snagom, optimiznom, a sam Gaj djelovao je poput „izabranika Božjeg“ – nadahnut vjerom u oživotvorenje ideja kojih je bio nositelj.
Gaj je rođen u Krapini 8. srpnja 1809. godine. Vrlo rano osluškivao je ljepote pučkog govora. U obrazovanju podruprt obrazovanom majkom Gaj je učio najprije privatno, kod kuće u Krapini, a zatim išao u latinsku gimnaziju u Varaždinu i Karlovcu, te studirao filozofiju u Beču u Grazu, i pravo u Pešti. Međutim, Krapina je ostala Gajeva trajna inspiracija. Nadahnut pričom o Čehu, Lehu i Mehu kao pernaestogodišnji dječak napisao je na latinskom jeziku knjižicu „Brevis descriptio loci Krapinae“, a koja je objavljena 1826. godine u Karlovcu na njemačkom jeziku pod nazivom „Die Schlösser bei Krapina“. Po Gaju Krapina je postala jedno od ilirskih gnijezda. Romantičarski oduhovljena priroda, naročito ljepota pejzaža u okolici Krapine ispunila je mnoge ilirce: Gaja, Vraza, Rakovca, Vukotinovića, Kukuljevića divljenjem spram ljepota Hrvatske domovine. I ovdje kao i u mnogim drugim mjestima u kojima se osjećalo ozračje ilirima, mogli su zajedno s Gajem uskliknuti:
„Još Hrvatska ni propala dok mi živimo …”
Čitavo Zagorje oduševljeno je prihvatilo Gaja: dvorci, kurije, župni stanovi bili su sastajalište iliraca.
Gaj nastupa prosvjetiteljski u najpotpunijem smislu te riječi. On je lučonoša nove svjetlosti – svijesti o hrvatskom nacionalnom i kulturnom identitetu. U skladu s tim nastojanjima u mnogim našim mjestima otvaraju se knjižnice i čitaonice, tiskaju knjige, izvode kazališne predstave. Krapina u vrijeme ilirima živi punim životom; 1845. godine osnovana je čitaonica unutar koje je djelovalo društvo pod imenom „Domorodni dom“ na čelu s Nestorom Kiepachom. U to vrijeme djelovalo je i deletansko kazališno društvo, koje je prvu predstavu izvelo 29. kolovoza 1841. godine u (posudnoj) tvornici Josipa Lellisa koja je za tu prigodu preuređena. Pred prepunom dvoranom prikazivana su dva komada: „Horvatska vernost“ i „Broj 777“, a prolog za predstavu napisao je Ivan Mažuranić. Godine 1847. u izvedbi diletanskog kazališta i pjevačkog društva izvedena je u Krapini i prva hrvatska opera „Ljubav i zloba“ Vatroslava Lisinskog. Danas je rodna kuća Ljudevita Gaja, koja se nalazi u ulici Ljudevita Gaja, Memorijalni muzej. Uglavnom sadrži eksponate vezane za samog Gaja i njegov privatni život.
Povijesna urbana jezgra Krapine
Povijesna
urbana jezgra Krapine sačuvana je i danas. Nju čine Gajeva ulica, Trg Ljudevita Gaja, Magistratska ulica i Šetalište hrvatskog narodnog preporoda. Taj prostor u kojem su sačuvani povijesni urbani i arhitektonski elementi daje prisnost ambijentu ovog gradića. Mnoge su klasicističke fasade obnovljene i ukrašene cvijećem, a na ponekoj se može uočiti i secesionistički detalj.
Krapina je i danas trgovište. Glavne ulice ispunjene su brojnim trgovinama, buticima, ugostieljskim radnjama koje mame prolaznike svojom bogatom ponudom.
Središte Krapine je trg. Njegovo ime, ime je velikana hrvatskog narodnog preporoda dr. Ljudevita Gaja. Njemu su Krapinci podigli 1891. godine spomenik, djelo kipara Ivana Rendića. Gajev trg koji objedinjuje glavne krapinske ulice, a ujedno se njega slijevaju sve krapinske ulice, kao središte grada znači i grad sam – stanuješ li malo podalje od njega, dolazak na Trg, dolazak je u Krapinu. Krapina je gradić svojevrsne intime i prisnosti u kojem je sve na dohvat ruke, blisko i povezano.
Galerija grada – kuća Majcen
Jedna od poznatijih kuća izgrađena je kraj XIX. stoljeća u Krapini kuća je odvjetničke obitelji Majcen. U nju su navraćale mnoge ugledne ličnosti među kojima J.J. Strossmayer i A. Starčević. Dr. Vlatko Maček bio je 1912. advokatski pripravnik kod dr. Josipa Majcena. Dvadeseto stoljeće sa svojim ratovima uništilo je mnoge ugledne obitelji. Nakon bankrota u I. svjetskom ratu obitelj Majcen je osiromašila. Direktni potomci ostale su samo dvije kćeri Zdenka i Nada koje su poklonile kuću gradu s nakanom da u njoj bude galerija.
Galerija je otvorena povodom 800-te godišnjice postojanja grada, izložbom poznatog slikara Ede Kovačevića. U godinu dana, koliko Galerija djeluje, bilo je u njoj više izložaba, a pohranjen je fundus slika Festivala kajkavske popevke (naivci kajkavskog područja) i bivše Galerije Hušnjakovo (recentna hrvatska umjetnost).
